EU fondovi 2021.–2027.: što je Hrvatska dosad povukla i zašto apsorpcija kasni?

Financijska omotnica Hrvatske za programsko razdoblje 2021.–2027. iznosi oko 9,6 milijardi eura iz kohezijskog i strukturnog fonda te Fonda za pravičnu tranziciju. To je otprilike 17 posto godišnjeg BDP-a — jedan od najvećih omjera u Europskoj uniji. Ipak, na kraju 2024. stvarno isplaćeni iznos znatno zaostaje za planiranim ritmom apsorpcije. Zašto se novac koji je formalno dostupan ne troši? Odgovor nije jednostavan i ne svodi se na jednu institucijsku manu. Radi se o kombinaciji nekoliko sustavnih faktora koji djeluju istovremeno. Administrativni kapacitet središnjih i regionalnih tijela jedno je od najčešće citiranih ograničenja. Procedura prijave, revizije i izvještavanja za europske projekte zahtijeva specijaliziranu stručnost koja nije ravnomjerno raspoređena po državnoj upravi. Posebno je to vidljivo na razini jedinica lokalne samouprave manjih gradova i općina, koje nemaju stalno zaposlene EU-stručnjake i oslanjaju se na vanjske konzultante — što produžava rokove i povećava troškove pripreme projekata.

Drugi strukturni problem je predfinanciranje. Europska komisija refundira troškove — što znači da korisnik projekta mora imati vlastita sredstva ili kredit za prethodne isplate, a tek onda traži povrat od Komisije. Za mala i srednja poduzeća, kao i za slabije razvijenije jedinice lokalne samouprave, ovo je značajna barijera. Hrvatska je pokušala ublažiti ovaj problem sustavom predujmova, ali instrumenti nisu jednako dostupni svim kategorijama korisnika. Treći faktor je kasno usvajanje operativnih programa i kašnjenje u prihvaćanju nacionalnih akcijskih planova na početku programskog razdoblja — što je u slučaju Hrvatske rezultiralo gubitkom prve dvije godine učinkovitog raspisivanja natječaja. Do kraja 2022. većina sredstava još nije bila operativno dostupna. To kasnjenje nemoguće je u potpunosti nadoknaditi, budući da postoje pravila o automatskom oslobađanju sredstava (tzv. n+3 pravilo) koja Komisija primjenjuje striktno. Konačno: kapaciteti za provedbu projekata na strani korisnika — poduzeća, sveučilišta, nevladine organizacije — ovise o ekonomskom ciklusu. Kada je privatni kapital jeftin i dostupan, komercijalni projekti se financiraju tržišno i apetit za administrativno zahtjevnim EU projektima opada. Kada kreditni uvjeti postrože, EU fondovi postaju privlačniji — ali tada je i opća investicijska klima slabija. Ova proziklička dinamika dodatno otežava konstantu apsorpciju kroz cijelo programsko razdoblje.

← Natrag na sve članke