Zašto plaće u turizmu rastu, ali kupovna moć ne prati?

Svake godine u lipnju Državni zavod za statistiku objavi podatke koji potvrđuju isti uzorak: prosječna bruto plaća u sektoru smještaja i usluge hrane raste nominalno, ponekad i po dvoznamenkastim stopama. Naslovi su gotovo uvijek isti — turistička sezona donosi „rekordne plaće”. Što ti naslovi ne kažu jest da nominalni rast gotovo nikad nije isti kao realni rast, a realni rast gotovo nikad nije isti kao promjena u kupovnoj moći. Razlika između ta tri pojma ključna je za razumijevanje gospodarskog položaja radnika u hrvatskom turizmu. Nominalna plaća je broj koji piše na platnoj listi prije odbitka doprinosa i poreza. Realna plaća uzima u obzir inflaciju — ako je plaća rasla 8 posto, a inflacija je bila 7 posto, realni rast je svega 1 posto. Kupovna moć ide korak dalje: ona uzima u obzir strukturu troškova konkretnog radnika, a ne opće indekse cijena. Za sezonskog konobara koji ljeti plaća najam sobe na 15 kilometara od mora, jer si stanovanje u turističkim mjestima ne može priuštiti, relevantan je indeks stanovanja i troškova prijevoza — ne prosječni CPI. Podaci o cijenama najma u Istri i Dalmaciji za sezonski smještaj pokazuju rast koji značajno nadmašuje opću inflaciju. Rezultat: u apsolutnim iznosima, neto dohodak sezonskih radnika raste sporije od troškova koji su za tu skupinu najznačajniji.

Drugi faktor koji analitičari često zanemaruju jest trajanje sezone. Prosječna bruto satnica u ugostiteljstvu može biti viša nego u prerađivačkoj industriji, ali godišnji prihod ovisi o broju odrađenih sati. Sezona na sjevernom Jadranu u pravilu traje 120 do 150 dana punog kapaciteta. Radnik koji u tom periodu odradi i prekovremene sate može sakupiti solidnu sumu — ali što se događa između listopada i svibnja? Dio radnika odlazi na sezonsku nezaposlenost, dio traži posao u srodnim djelatnostima unutar zemlje, a dio — i to nije zanemariv udio — odlazi na tržišta rada u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj gdje sezonski rad u turizmu traje dulje. To iseljavanje kvalificirane radne snage iz sektora povećava pritisak na plaće naredne sezone, ali istovremeno smanjuje bazu iskusnih radnika. Dugoročna posljedica: turizam ostaje radno-intenzivan sektor u kojemu su plaće pritisnute gore kratkoročno, ali strukturno ograničene modelom sezonskog poslovanja. Bez promjena u modelu — duljih sezona, cjelogodišnjeg smještajnog turizma ili diverzifikacije ponude — nominalni rast plaća neće rezultirati strukturnim poboljšanjem kupovne moći radnika u sektoru.

← Natrag na sve članke